Igre 
Neumesna izjava potpredsednika Matice hrvatske: Imali smo dubrovačku književnost u doba kad su Srbi imali gusle i rakiju
Komentari09/02/2022
-20:27
Bura oko pitanja kome pripada dubrovačka književnost, po svemu sudeći, se ne stišava. Potpredsednik Matice hrvatske Mario Jareb dodatno je "podgrejao strasti" današnjom izjavom da su "Srbi imali gusle, rakiju i prasetinu" u vreme kad su "Hrvati imali kulturu".
"Dubrovnik je uvek bio i jeste meta tih velikosrpskih prisvajanja. I dubrovačka književnost kao jedan od najvećih dosega hrvatske kulture, s obzirom na to da u tom dobu Srbi imaju gusle, rakiju i prasetinu, nemaju ništa slično što bi ih svrstalo među druge evropske narode. Onda vole da uzimaju dubrovačku kulturu. Kad zatreba, onda prema tome idu tenkovima i topovima, videli smo to u ratu. To im treba da bi se svrstali u tu neku evropsku kulturnu mapu", kazao je Jareb gostujući u "Dobro jutro, Hrvatska" na HRT, kako je preneo portal Index.rs.
Pitanje dubrovačke književnosti pokrenulo je poplavu izjava, pre svega, u hrvatskoj javnosti nakon što je srpski Zakon o kulturnom nasleđu, u kojem stoji da "izdanja dubrovačke književnosti pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom", u Zagrabu ocenjen kao problematičan i sporan.
Hrvatska ministarka za kulturu i medije Nine Obuljen Koržinek zakon je nazvala "skandaloznim", i pozvala Srbiju da, kako je rekla, "odustane od posezanja za hrvatskim teritorijama i kulturnom baštinom", dok je hrvatski evroposlanik Karlo Resler iz HDZ-a zatražio čak i reakciju od Evropske komisije.
Ni hrvatski predsednik Zoran Milanović nije prećutao ovaj zakon, pa je u Dubrovniku izjavio da u Srbiji "vlada konstanta kulturnog prisvajanja šleperskog tipa" prema dubrovačkoj književnosti. On je tada dodao i to da je "dubrovačku književnost i kulturu nemoguće oteti".
"Na sigurnom smo. Budimo ponosni što neko to želi, a da ne može. Poistovećivanje Srba s dubrovačkom književnosti i istorijom je nikakvo. Neka žive u iluziji. Mi ne pokušavamo da prisvojimo Stefana Lazarevića ili Stevana Dečanskog. Budite i hladni, pomalo i oholi", naveo je Milanović, koji je u Dubrovniku boravio povodom praznika svetoga Vlaha i Dana Grada.
I dok hrvatski kritičari smatraju da se pomenutim zakonom "još jednom potvrđuje velikosrpski projekat", stručna javnost u Srbiji smatra da su takve ocene neutemeljene, jer književnost starog Dubrovnika pripada obema nacionalnim književnostima, i hrvatskoj i srpskoj.
Povezane vesti
"Pitanje dubrovačke književnosti se prebacuje na politički teren"
Takođe, ovo pitanje za mnoge nikako ne bi smelo da se "prebacuje na politički ili bilo koji drugi teren", već da se mirno rešava u domenu nauke i naučnog saznanja, jer samo tako neće biti razloga za drugu vrstu sukoba sem naučnih sporova.
"Svaki spor koji postoji između Srba i Hrvata trebalo bi da reše kompetentni ljudi, koji će sesti i razložno razgovarati, iznošećenjem i tumačenjem činjenica. U suprotnom, pobuđuju se najmračnije emocije iz prošlosti i to nikud ne vodi. Dok god bude nastupao svako samo iz svoje zauzete busije, oni iz Zagreba, mi iz Beograda, sukobi će se samo produbljivati. Opasno je kada se sadašnje vreme, sadašnje političko-društvene prilike preslikavaju na prošlost", kaže za Eurones Srbija akademik Miro Vuksanović, pokretače i glavni urednik Antologijske edicije Deset vekova srpske književnosti Izdavačkog centra Matice srpske.
Podsetimo, inicijalna kapisla za novu "rudnu svojatanja" između dva suseda zapravo je stav u članu 23. zakona koji definište staru i retku bibliotečku građu i u kome se navodi da je čine "izdanja dubrovačke književnosti koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom".
Na kritike koje su upućene iz Zgreba i Dubrovnika, Ministarstvo kulture i informisanja Srbije odgovorilo je saopštenjem u kom je istaknuto da odredba Zakona o kulturnom nasleđu po kojoj izdanja dubrovačke književnosti pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno sa 1867. godinom, ne znači da Srbija spori da je stara dubrovačka književnost i deo kulturnog nasleđa Hrvata.
Ni za predsednika Matice srpske čini se da nema dileme da, ukoliko želimo jasnije da sagledamo prirodu starog Dubrovnika i njegovih književnih i kulturnih specifičnosti, preko je potrebno da poslušamo pouzdana naučna saznanja do kojih su istoriografi došli, bez ideološke magle.
On smatra i da je obavezujuće mišljenje koje su sami Dubrovčani imali o sebi, pogotovo "za one koji bi grubo hteli pitanje nacionalnosti starih Dubrovčana hteli da reše u skladu sa uverenjima i stavovima nekih potonjih vremena".
"Dubrovčani su sami sebe videli kao nosioce slovenskog identiteta, pa nisu sebe smatrali ni Srbima (sa kojima su bili etnički i jezički, ekonomski i politički, životno i komunikacijski povezani) ni Hrvatima (sa kojima su bili povezani katoličanstvom i tipom kulture čije su obrasce zajednički preuzimali iz Italije). Negujući svest o slovenskom etničkom supstratu, oni su, dakle, narodnosno bili prilično neutralni; tačnije, sebe su definisali kao Slovene katolike, a naročito su insistirali na svojoj posebnosti smatrajući se prosto Dubrovčanima", piše prof. dr Stanić u tekstu "Matica srpska i književnost starog Dubrovnika: Između srpske potrebe za razmevanjem i hvatske strasti za posedovanjem", objavljenom u Letopisu Matice srpske.
Povezane vesti
Stoga bi, zaključuje Stanić, obe naučno-kulturne zajednice, i srpska i hrvatska, zarad naučne tačnosti suzdržavaju od iskaza koji se ne mogu ozbiljnije utemeljiti.
Komentari (0)