Igre 
Vlaho Bukovac, nestašni dečko koji je od popravnog doma u Americi stigao do srpskog dvora
Komentari31/05/2021
-14:49
Retrospektivna izložba Vlaha Bukovca, "Slikarstvo neprolazne lepote", autora prof. dr Igora Borozana, proglašena je za najbolju (nagrađena je i prateća studija, odnosno publikacija, prim. aut.) u izboru Nacionalnog komiteta Međunarodnog saveta muzeja (ICOM) Srbije.
Izložbu Bukovca obišlo je za oko tri meseca (od 24. decembra 2021. do 28. marta 2021. godine) više od 30.000 ljudi!
Bila je to prilika da se podsetimo na neka od najznačajnjih dela ovog dalmatinskog umetnika, ali i na njegovu neverovatno živopisnu biografiju, od detinjstva provedenog u popravnom domu u Americi do statusa jednog od omiljenih dvorskih slikara i Obrenovića i Karađorđevića.
Sklon vragolijama, bez interesa za školu
Vlaho Bukovac rođen je 1855. u Cavtatu, kao Bjađo Fađone (Biaggo Faggione), drugo dete Augustina Fađonija i majke Marije Perić. Roditelji su mu bili siromašni: otac se bavio crevljarskim (obućarskim) a majka tkačkim zanatom. Međutim, bila je to kuća puna ljubavi, kako se kasnije prisećao u autobiografiji. Bio je nestašan dečak, sklon raznim vragolijama i ne mnogo zainteresovan za školu.
"Meni učenje nije bilo po ćudi, mnogo sam više volio da mrčim po knjigama, imitirajući što god sam gdje naslikano vidio...
Moje obične djetinje igračke bili su oltarčići i barčice. Ove potonje tesao sam iz drveta, ali češće iz pluta, pa bi ih sa papirnatim jedrima spuštao u more. No najradije sam crtao u akvarelu... U to vrijeme, u slobodnim časovima, crtao sam male sličice i prodavao ih djeci po jedan krajcar".
Kada je Vlaho imao 11 godina u posetu im je iz Amerike došao Augustinov polubrat Frano. Po povratku nazad u Novi svet, poveo je sa sobom svog sinovca i novopečenu suprugu. Nastanili su se u Njujorku, gde je dečak prvi put video slike u bareljefu, izrezane u drvetu, koje su predstavljale jedrenjake i parobrode. "Izgledale su mi kao neke kraljevske igračke i srce mi je za njima jako ginulo".
Wikipedia/Cavtatraz
U Bruklinu je stric otvorio veliku radnju iznad koje je mali Vlaho živeo sa svojom novom porodicom. Krenuo je i u školu, iako je jedva natucao engleski. No, stric je ubrzo potom, iznenada, preminuo. Strina je slagala Vlaha da će ga, po stričevoj želji, poslati u posebnu školu, "u koledž" na Hart Ajlendu. Ali istina je bila sasvim drugačija.
Amerikanski koledž, a tako neugledan
Na Hart Ajlendu dečaka su skinuli do gole kože, ošišali do glave, dali neku preveliku "čudnu haljinu" i ostavili ga da se jedva sporazumeva na engleskom.
"Čudilo me da jedan amerikanski koledž može da izgleda tako neugledan. Sve su kuće oko avlije bile prizemljuše, sagrađene od dasaka, sa hodnicima od jednog metra širine. Sve je bilo prazno i pusto; sve je izgledalo vrlo neprijatno.
Da nijesam bio uvjeren o tetkinoj dobroj najmeri, bio bih odista pomislio da sam upao u neku tamnicu. (Kad sam docnije počeo razumijevati engleski, doznao sam da je to zbilja tamnica, naime zavod za popravljanje maloljetnih prestupnika, koji se tu drže do 21 godine, a poslije šalju za tri godišta na amerikanske ratne lađe).
Iako sam bio zelen i bez iskustva, ipak sam odmah razumio da se sa mnom događa nešto što nije u redu; ali kome da se tužim? Bilo mi je kao da su me odveli u pustinju i tu ostavili mojoj sudbini!..."
Wikipedia/Mid-Manhattan Picture Collection
Lutajući tako po imanju, naišao je na čuvara i bio sproveden do učionice, u neku baraku. Prvi susret sa učiteljem bio je bolan.
"Učitelj bez milosrđa stade da me lupa pred ostalom djecom. Rasplakah se, i to tim jače, što nijesam znao zašto me taj čovjek tuče. Ovo mi je bio prvi pozdrav koji sam primio na Ostrvu srca i mislim da ga neću zaboraviti dok bude u meni daha!"
U školi je, međutim, dobro napredovao, a učitelj je brzo kod njega primetio talenat za crtanje.
Posle nekoliko mučnih meseci, na ivici gladovanja, s mukom je uspeo da uveri tamošnje vaspitače da je na Hart Ajlend dospeo spletom nesrećnih okolnosti i da nije delinkvent, te su ga vratili strini.
Ona se bila preudala za bivšeg stričevog druga i Vlaho je počeo da radi za njih kao sluga, i u kući i u radnji. Posle četiri godine ropskog tretmana, odlučio je da se vrati kući, sam, preko mora.
U Cavtatu se nije dugo zadržao. Shvatio je da je "jedini način da tamo čovjek zaradi za hleb da se prihvati pomorskog zanata" i već sledeće godine, 1872, ukrcao se na jedrenjak.
Od Cavtata preko Carigrada do Perua
"Na slikarstvo sam gledao kao na jednu vrlo ugodnu zabavu, no nikad ni sanjao nijesam da bih u tome poslu mogao imati uspjeha i do nečega dotjerati. Smatrao sam slikarstvo kao jednu prijatnu razbibrigu i kad sam ponešto radio, krio sam se u potkuplje, da niko ne vidi što činim".
Pomorski život odveo ga je u Carigrad, Odesu, Liverpul, do Mramornog i Crnog mora, Mediterana i Atlantskog okeana. U potrazi za poslom 1873. stigao je sve do Perua, gde je u lučkom mestu Kaljau počeo da radi kao pismoslikar u fabrici vagona.
Kada je tamo postao tehnološki višak, 1874. otisnuo se u San Francisko. Radio je kao pomoćnik u fotografskom ateljeu, a onda i kao konobar i pomoćno osoblje u kafani zemljaka Filipa Tripala Sinjanina.
Tu je, u slobodno vreme, naslikao autoportret i izložio ga u kafani. Sliku je primetio redovni gost Džon Barington, viši činovnik pošte i slikar amater holandskog porekla. On je 19-godišnjem Dalmatincu rekao da kafana nije mesto za njega, da je uvreda za njegov talenat i da mora da iskoristi svoj lepi dar, jer je njegova budućnost u umetnosti.
Wikipedia/Library of Congress
"Mister Barington je govorio upravo iz duše a riječi njegove nalazile su živa odjeka u mojim grudima; one me probudiše na nov život... Odoh gospodaru da mu javim da ostavljam kafanu. 'Neću više da služim, odlučio sam da idem u slikare!'... Moj bože, ko bi pomislio da će se moja želja ostvariti! Od toga dana služio sam jedino svojoj umjetnosti".
Prve porudžbine i portreti
Počeo je tako što je naslikao portret pokojnog oca lokalnog brice, koji ga je okačio u salonu. Ljudi su sami počeli da se javljaju i traže portrete svojih članova porodice. No, i te porudžbine su presušile.
I taman kad se pitao kako će pregurati sledeći dan, poslednji u mesecu, kada mu istekne kirija, kada ostane na ulici, praznih džepova i praznog stomaka, na vrata sobe zakucao mu je Jevrejin Isak Lustig i ponudio smeštaj u svojoj kući u zamenu za izradu portreta svoje porodice. Druženje u krugu Lustigovih prijatelja doprinelo je poboljšanju Vlahovog materijalnog i socijalnog položaja.
No, slikanje portreta prema fotografijama nije ga ispunjavalo. Želeo je da ga neki pravi umetnik nauči kako da "posmatra i saznaje" prirodu.
Uputiše ga na slikara i učitelja crtanja Tojetija, rodom iz Rima. Učio ga je crtežu i tehničkim stvarima, ali Vlahu ni to nije bilo odovoljno. Poželeo je da ode u Rim da se tamo usavrši iako je u Kaliforniji već postajao poznat i tražen, čak su i tamošnje italijanske i američke novine pisale laskave članke o njegovim radovima.
U domovinu se vratio 1876. Roditeljima je rekao "da bi se s vremenom u Americi obogatio", ali da njegov smer nije "novac i bogatstvo već obrazovanje i napredak u umjetnosti".
SANU
Neposredno po povratku u zavičaj, u Dubrovniku je 1877. izložio sliku "Sultanija" koju je doneo iz Amerike. "Dubrovčanima se taj moj trud jako dopao, ali ih u isto vrijeme i začudio. Teško je i bilo vjerovati da je tu stvar izradio mladić iz naših krajeva i to samouk".
Slika je privukla pažnju pesnika Meda Pucića koji je Vlaha posavetovao da umesto u Rim ode u Pariz "jer je ta varoš mnogo važnije umetničko središte", ali i da svoje italijansko ime posloveni i da se nazove Bukovac.
"Crnogorka na odbrani" slikana u Parizu
Po nagovoru Meda Pucića, njih dvojica su zajedno otišla u Pariz 1877. Tamo su posetili uglednog češkog slikara Jaroslava Čermaka, poznatog po slikanju crnogorskih tema. On ih je uputio na profesora Aleksandra Kabanela i tako se Vlaho upisao na njegovu klasu u Školu lepih umetnosti (Ecole des Beaux-Arts).
SANU
Kao studentu prve godine ukazana mu je čast da na pariskom Salonu 1878. (zvaničnoj godišnjoj umetničkoj izložbi Ecole des Beaux-Arts) izloži sliku "Crnogorka na odbrani". Crnogorku je "glumila" jedna Italijanka koju je našao u Parizu, a šuma Fontenblo "glumila" je crnogorski pejzaž. Narodnu nošnju otac mu je poslao poštom.
Iste godine kada je izlagao na Salonu, Bukovac je prvi put posetio i crnogorski dvor na Cetinju i uradio portret prestolonaslednika Danila.
SANU
Kada je završio studije, 1880, dobio je atelje u kući graditelja Monijea, svog mecene. Nastavio je da izlaže na Salonu, a uporedo je radio portrete u Cavtatu, Trstu, Parizu...
Od nage Ize do kraljice Natalije
Prvi veliki uspeh na Salonu doživeo je 1882. slikom "Velika Iza". Kao predložak za sliku poslužio je istoimeni senzacionalistički (bulevarski) roman Aleksisa Buvijea o spletkama, zločinima, prevarama i neverstvima, nalik današnjim sapunicama.
Wikipedia/OgH28r6nt7wViQ at Google Cultural Institute
Glavna junakinja je bila Iza Georgina Zaritska, Moldavka koja je došla glave nekolicini muškaraca nakon što je u 25. godini sahranila supruga bankara. Roman je u nastavcima izlazio u pariskom dnevnom listu, a objavljen je i kao knjiga.
Bukovčeva slika, koja prikazuje nagu Izu, nakon kupanja, opruženu na baršun, prodata je u Engleskoj, što mu je otvorilo vrata bogate elite i uglednih trgovaca umetninama.
Nakon tog senzacionalnog nastupa na Salonu, usledio je i poziv na srpski dvor. Znatan odjek "Velike Ize" u ondašnjoj javnosti (slika je danas u Spomen-zbirci Pavla Beljanskog) potvrdio je slikarevu reputaciju među slovenskim stanovništvom što je, između ostalog, dovelo do poziva da naslika kraljicu Nataliju Obrenović.
Spektakularni portret srpske kraljice doneo mu je i orden Takovski krst V stepena od kralja Milana.
Wikipedia/National Museum of Serbia
Sledeće godine opet je na crnogorskom dvoru na Cetinju gde radi niz portreta kraljevske dinastije Petrović. Crnogorski knez Nikola, takođe, ga odlikuje Ordenom IV stepena knjaza Danila.
Do 1887. godine postao je dovoljno materijalno zbrinut da je mogao da izradi sopstveni atelje i vilu za stanovanje na Monmartru. Nakon nagrada na izložbama u Versaju i Nici, 1888. godine, i Salon mu uručuje Počasno priznanje za sliku "Pustite decu k meni (Isus prijatelj malenih), a 1890. na istom mestu dobija i bronzanu medalju za "Mladu patricijku".
Wikipedia/veritas.com
Nakon destogodišnje tajne afere sa prostitutkom Minjon, koja mu je pozirala i kao model za neke slike, 1892. oženio se Jelicom Pitarević iz ugledne dubrovačke porodice, sa kojom će imati tri ćerke i sina.
U drugoj godini braka odlučio je da se presele u Zagreb. Tamo je radio portrete članova uglednih porodica i postigao veliki uspeh izložbom u palati Akademije.
Lagodan život u Zagrebu
Započeo je institucionalizaciju umetničkog života u Zagrebu. Bio je na čelu grupe mladih umetnika i priredio prvu Hrvatsku narodnu umetničku izožbu. Njegovom zaslugom u u Zagrebu su izgrađeni ateljei za perspektivne i beskućne umetnike.
Godine 1896. boravio je na dvoru austrougraskog cara Franje Josifa u Beču, koji mu je pozirao u četiri navrata tokom 22-dnevne Bukovčeve posete.
Naslikao je zavesu za novoizgrađeno Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i monumentalnu pseudoistorijsku kompoziciju "Gundulićev san", naknadno izloženu na Bijenalu u Veneciji 1897.
Igrao je vodeću ulogu u formiranju Društva hrvatskih umetnika i postao njegov prvi predsednik. Ovo udruženje je podržavalo ideju o većoj autonomiji umetnosti i umetnika u društvu krajem 19. veka.
Utemeljio je "šarenu zagrebačku školu" i u tom duhu je naslikao "Japanku" i svoje najsloženije delo, diptih "Dedal i Ikar" i "Ikarov pad", jedan od primera simbolizma.
SANU
Uprkos velikom doprinosu zagrebačkoj umetničkoj sceni, zbog sukoba prilikom pripremanja izložbe Hrvatski salon "oko starih i mladih", konzervativnih i liberalnih, u koji je došao sa Isidorom Kršnjavim, svojim glavnim takmacom i predsednikom Društva umjetnosti, Bukovac je napustio grad i 1899. se odselio u rodni Cavtat.
Godine provedene u Zagrebu protekle su u lagodnom životu. Javne narudžbine, većinom portreti, omogućile su slikaru i njegovoj uvećanoj porodici solidan život.
Odlazak iz Zagreba najavio je i umetnikovo napuštanje javne scene jer do kraja života on više neće biti u žiži interesovanja javnosti kao što je bio tokom boravka u ovom gradu.
Wikipedia/haoss.orgt
Drugi put je boravio na srpskom dvoru 1901. i tom prilikom uradio portrete kraljice Drage u pleneru i kralja Aleksandra Obrenovića, za šta je dobio novi orden.
Ponovo je rešio da promeni mesto boravka. Iz Cavtata je 1903. otišao u Beč, grad u kojem je 1898. izlagao na Prvoj izložbi bečke secesije.
Na slikama iz tog bečkog perioda nazire se poentlistička tehnika i prelazak u tamniji kolorit. Šarenilo zagrebčkog perioda i mahom svetlu paletu cavtatskog zamenili su tamni tonovi, smeđi i sivi. Slikarstvo će ostati u duhu matrice postimpresionističkog slikara.
Wikipedia/Саша Стефановић
Tokom jednogodišnjeg boravka u Beču još jednom je posetio Beograd.
U ramovima portreti novog monarha
Dolaskom Petra Karađorđevića na presto 1903, nakon atentata na Aleksandra i Dragu Obrenović, javila se potreba za novim Bukovčevim kraljevskim portretima. Vladarske slike dinastije Obrenović izbačene su iz ramova u koje su postavljeni portreti novog monarha.
Bukovac je uradio dva, danas izgubljena, dopojasna prikaza Petra Karađorđevića, namenjena masovnoj reprodukciji u medijima. Tako je lik Karađorđevog unuka vremenom stekao status dinastičke i nacionalne ikone.
Wikipedia/Sadko
Tokom boravka u Beču Bukovac je primio dekret od Ministarstva kulture i obrazovanja kojim je imenovan za vanrednog profesora na Akademiji likovnih umetnosti u Pragu (redovan će postati 1910. godine). Tada će početi njegov najdugotrajniji boravak u jednom gradu, gde će ostati sve do smrti 1922.
Od 1903. godine, uslediće izuzetno plodonosan period od skoro dve decenije. U tematskom smislu dominiraće aktovi, žanr scene, porodični portreti i pojedine sakralne kompozicije. Formalno, uvek će težiti ka istom cilju, "susretu svjetla i boje divizionističkim postupkom postići maksimalnu vibraciju slike" i nikada neće preći u negaciju i apstrakciju.
Nije podlegao trendovima
Iako je u svojim delima pratio savremene stilske tokove, krećući se od akademizma, preko impresionizma i postimpresionizma, do simbolizma i secesionizma, nije podlegao trendovima koje su diktirali "modernisti, futuristi, kubisti, kako li se još zovu koji su svojim slikama usrećili svijet... i doista, žutokljuni današnji artisti ne vole da se obaziru na stare majstore, oni su uvjereni da bogomdanom umjetniku ne treba učiti, jer se on rađa majstor i škola može samo da ga iskvari. Sve ono što se osniva na istini i prirodi, njima je smiješno i oni na to gledaju s prezrenjem.." rekao je između ostalog Bukovac o štetnosti avangardnih umetnika.
Wikipedia/pinterest
U Pragu je 1906. naslikao nekoliko antologijskih scena koje se mogu smestiti u sam vrh evropske kulture simbolizma i dekadencije, ocenjuju istoričari umetnosti. To su fantazmagorične slike "Fantazija" i "Ormar buduće slave".
Na "Fantaziji" je predstavio svoju i odrubljene glave članova porodice, dok su jedino dve lutke koje vise na zidu prikazane sa glavama.
"Ormar buduće slave", takođe, je prepun odrubljenih glava umetnika i njegovih učenika.
Do kraja života uradiće i antologijski Autoportret (1911) danas u Narodnom muzeju u Beogradu, dekorativnu kompoziciju "Razvoj hrvatske kulture" za novu Nacionalnu i sveučilišnu biblioteku u Zagrebu (1913), zidne i svodne alegorijske kompozicije za Gregorovu dvoranu Opštinskog doma u Pragu (1914) i antologijski ležeći akt "Ružičasti san" (1916).
SANU
Kako je to ocenio Igor Borozan, kustos beogradske retrospektivne izložbe, u pratećem katalogu, Bukovac je tokom praškog perioda postao "izraziti esteta i originalni dekadent".
Vlaho Bukovac bio je dopisni član Srpskog učenog društva (preteče Srpske kraljevske akademije) od 1884, zatim počasni (1892) i na kraju redovan (1905) član Srpske kraljevske akademije, za dopisnog člana Češke akademije nauka i umetnosti izabran je 1912. a od 1919. bio je i počasni član Jugoslovenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.
SANU
U Rubešovom salonu u Pragu, Bukovac je 1921. izlagao zajedno sa ćerkama slikarkama Jelicom i Ivankom. One su iste te godine upisale prašku Akademiju likovne umetnosti i to u klasi svoga oca, kao jedne od prvih žena studentkinja u toj instituciji.
Bukovac je pozvan još jedan, poslednji put na beogradski dvor 1922. da uradi portret jugoslovenskog kralja Aleksandra Karađorđevića, Petrovog sina.
Naslikao ga je u artistokratskom duhu i elegantnoj atmosferi dvora. No, za razliku od portreta kralja Petra, ovaj nije dostigao kanonski status u javnosti.
Wikipedia/Gmihail
Sem po aktovima i portretima, Bukovac će ostati zapamćen i po izvrsnim autoportretima.
"Lijep je mladić, srednjeg stasa, prije bi se moglo reći visok nego nizak; plavokos i svijetle puti. Pogled mu je živahan i inteligentan, usta malena ponekad ljutita; lice duguljasto, pravilno i izražajno, sve u svemu ima nečeg prirodnog i energičnog što privlači. Slaven je... pomalo amerikanizovan, ali koji je sačuvao melankoličan izraz svoje rase..." ovako ga je opisao književnik i blizak prijatelj Marko Car.
Kuća Bukovac u Cavtatu
Iste godine kada je naslikao Aleksandra Karađorđevića, 1922, Vlaho je preminuo, iznenada, u Pragu u 68. godini. Urna sa njegovim posmrtnim ostacima dočekana je u rodnom Cavtatu sa velikim počastima.
SANU
Najmlađa ćerka Ivanka je, nakon smrti majke Jelice 1951. i sestre Jelice 1967. te brata Aga 1961, zajedno sa suprugom Anatolijem Javorskim i sestrom Marijom 1968. napustila Prag i vratila se u svoj rodni Cavtat.
Ostatak života posvetila je arhiviranju i katalogiziranju bogate očeve zaostavštine. Preminula je 1978, tri godine nakon sestre Marije, do kraja radeći na arhiviranju i čuvanju uspomene na oca Vlaha Bukovca.
Kuća Bukovac u Cavtatu, u sklopu Muzeja i galerija Konavala, otvorena je tridesetih godina 20. veka, a od 2004. je ponovo otvorena za javnost nakon restauracije.
Wikipedia/iment.com
Sam umetnik je ovim rečima objasnio umetnost, u svojoj autobiografiji:
"Ljudi koji pišu pravila kako da se slika ljudska put, draperije, voda, zrak i ostalo, čine slabu uslugu umjetnosti. Umjetnost ne trpi nikakvih recepata.
Ona je slobodna, pa jedan može da radi jednom tehnikom, drugi drugom, pa da oba stvore nešto dobro, ako su pravi umjetnici.
Nigdje ne postoji činjenica da čovjek mora da slika šitom ili užom četkicom, svak je slobodan da radi kako hoće, ali da pri tom mora poštovati vječite zakone prirode".
Wikipedia/National Gallery of Slovenia
Omiljeni dvorski slikar srpskih vladara postao je omiljeni slikar komunističkog dživotnog predsednika Jugoslavije.
I Tito voleo Bukovca
Naime, direktnom intervencijom Josipa Broza Tita sprečeno je da slika "Bela robinja" bude poklonjena predsedniku Indonezije Suhartu 1961.
Na isti način je zaustavljeno otuđenje slike "Ružičasti san", koja se nalazila u jednoj od spavaćih soba u Belom dvoru u Beogradu. Titov odgovor Službi poklona bio je odlučan: "Ne dolazi u obzir nijedna od ovih slika jer treba da ostanu u zemlji".
Na sajtu SANU dostupna je virtuelna šetnja kroz nagrađenu izložbu, posvećenu delu i životu Vlaha Bukovica.
* Korišćena literatura:
- Igor Borozan, Umetnički preobražaji Vlaha Bukovca u kontekstu evropskog slikarstva, SANU, Beograd, 2020.
- Vlaho Bukovac, Moj život (1918), Gradac, 2021.
Komentari (0)